KLUBOVI I REPREZENTACIJE

Mnogi se još sjećaju Draženovog dolaska u Zagreb, njegovog stila igre, načina na koji je osvojio publiku. Teško je povjerovati da će se u skorijoj budućnosti ponoviti taj spoj zajedničkog života s publikom. Ljubav Dražena i navijača dogodila se na prvi pogled. U prve dvije Draženove sezone utakmice su se igrale u Domu sportova koji je postao premalen za sve koji su željeli gledati Draženove majstorije na terenu. Dvorane su bile pune, svi su gledali utakmice zbog Draženovih poteza. Stoga nikoga nisu čudili komentari kako je dvorana izgrađena 1987. godine za Univerzijadu premala za sve koji su htjeli gledati Dražena i uživati u njegovoj igri, kao uostalom i svaka dvorana u kojoj je tada Cibona igrala.

U Draženove prve dvije sezone Cibona igra s Realom, jednim od tada najjačih europskih klubova, ukupno pet utakmica i u svima pobjeđuje. Dražen tih godina po utakmici daje 40 ili više poena te dobiva svoj slavni nadimak Amadeus ili košarkaški Mozart. Zabilježen je i Draženov rekord, ostvaren u prvom kolu 42. prvenstva Jugoslavije, 1985. godine na utakmici protiv SMELT Olimpije iz Ljubljane. Na toj je utakmici Dražen postigao 112 poena. Rekord su neki smatrali neslužbenim jer je Olimpija nastupila s juniorskim igračima.

Dražen je bio taj koji je uspio povezati kvalitete svojih suigrača i učiniti Cibonu vrhunskom europskom momčadi. Zajedno su dvaput osvojili Kup europskih prvaka. Prvi put 1985. godine u Ateni, pobijedivši Real Madrid rezultatom 87:78. Nakon neprospavane noći, navijači su igračima ujutro priredili veličanstven doček u zagrebačkoj zračnoj luci. Razdragano mnoštvo, a najtraženiji, naravno – Dražen. Nakon dočeka Dražen je rekao: „Moramo to ponoviti.“ To je bio Draženov zakon. Kada je gotovo - gotovo je. Nije živio u prošlosti. Nije bilo ni predugih proslava, niti suza dan kasnije. Točno godinu dana kasnije Cibona je obranila naslov europskog prvaka u Budimpešti protiv Žalgirisa. Dvojica najboljih u Europi u tom trenutku, Dražen i Sabonis, bili su u središtu zanimanja. I te 1986. godine doček je bio spektakularan. Povratak iz Budimpešte bio je povratak po cvjetnoj cesti. Navijači su od granice s Mađarskom uz cestu pozdravljali Cibonin autobus sreće. U Zagrebu su pobjednike dočekali kod Doma sportova gdje je mnoštvo ljudi na rukama prenijelo Dražena do njegovog stana na četrnaestom katu u neboderu preko puta dvorane. Dočeci tih godina nisu bili organizirani. Među ljudima je vladala takva atmosfera i oduševljenje da se desetak tisuća ljudi spontano okupilo kako bi pozdravili prvake Europe. Nakon ovakvih velikih uspjeha Dražen je uvijek pehare nosio navijačima. Govorio je: „Šteta što nemamo dva pehara. Jedan za nas, a drugi da damo vama.“

U Draženove posljednje dvije sezone u Ciboni svima je bilo jasno kako se neke stvari ne ponavljaju. Draženova je karijera morala krenuti naprijed. I ovaj je put slijedio svoj košarkaški instinkt. Sljedeći korak bila je Španjolska – Real Madrid. Nakon što je Cibona u prve dvije Draženove sezone pet puta uzastopno savladala Kraljevski klub, čelnici Reala počeli su vršiti pritisak na Dražena, želeći ga što prije dovesti u svoje redove. Za njegov prelazak u Real postojalo je nekoliko prepreka od kojih je najveća bila pravilo da igrač ne može igrati izvan Jugoslavije prije dvadeset i osme godine. Iz Reala su ipak bili uporni, željeli su Dražena u svom klubu pod svaku cijenu. Nije bio upitan iznos koji će tražiti Košarkaški savez Jugoslavije, Cibona ili Dražen. U Realu su pristajali na sve. Vodeći ljudi Cibone sjeli su s čelnicima Reala i dogovorili da će Dražen igrati za Cibonu do 1988. godine, a onda prijeći u Madrid. Godine 1986. sve je dogovoreno, ugovor je potpisan. Osim sjajnih iznosa Savezu i Ciboni, Draženov ugovor ostat će zapamćen kao dotad najveći ugovor u europskoj košarci. Prvi milijunski ugovor! Dražen je ugovor potpisao sa samo dvadeset i dvije godine. Mnogi su tada, a i danas komentirali da kralja zaslužuje jedino Kraljevski klub. Ugovor je potpisan na četiri godine, ali mnogi su već tada znali da se Dražen neće zadržati toliko dugo u Madridu.